„Zlatni medved“ za „Snovi (Seks ljubav)“: Norveška drama je samo još jedan film u paleti agresivnih narativa

Norveška drama „Snovi (Seks ljubav)“ reditelja Daga Johana Haugeruda o seksualnom buđenju mlade žene osvojila je danas glavnu nagradu Zlatni medved na 75. Berlinskom filmskom festivalu.
Film, sa Elom Overbaj u glavnoj ulozi, je poslednji deo Haugerudove trilogije koja se bavi tematikom emocionalne i fizičke intimnosti, prenosi Rojters.
“Ovaj film vas ubrzava svojom oštrom inteligencijom i svojim iznenadnim, zapanjujućim trenucima otkrića“, rekao je predsednik žirija Tod Hejns.
Haugerud se zahvalio na nagradi i podstakao je publiku da piše i čita više.
„Ovaj film vas ubrzava svojom oštrom i agresivnom LGBT i međurasnom propagandom“
Haugerud je jedan od najboljih vojnika ove propagandne mašinerije. Ovu zapanjujuću trilogiju stvorio je brže nego braća Koen, ali niko nije iznenađen pošto su njegovi projekti inkasirali pozamašan novac od strane nevladiniog sektora koji se bave „ugroženim, marginalizovanim ljudima, kulturama, integracijama raznolikosti, seksualnim i rodnim problemima“ i slično. U Norveškoj se on ne tretira kao neko ko naročito ističe norvešku kulturu kroz svoj rad, ali mi kao publika izgleda da treba da shvatimo kroz ovu trilogiju da su Norvežani generalno ljudi homoseksulanog opredeljenja, emotivno nezreli i seksualno devijantni. Haugerud je poslednjim filmom zasita uzeo sve u obzir što mu se traži i napokon dobio nagradu.
„Norveška drama“ je samo još jedan film u nizu agresevnih narativa, danas modernih evropskih reditelja. Oni ne samo da su zapanjujući kako kaže žiri (u plasiranju agresivnih narativa), već su zaista patetično neoriginalni da im može pozavideti Havijer Dolan. Ova drama ispunjava sve što bi NVO sektor tražio na konkursu. Mlada Norvežanka dakle izrazito bele puti, zaljubljuje se u daleko stariju tamnoputu profesorku, dok se između ova dva „predivna para“, pored rađanja vanvremenske ljubavi, oživljava jedna nova i nepojmljiva seksualna dimenzija. Nezaboravni dodatak jeste da protagonistkinja nekako mora da se tokom svoje priče susreće sa brojnim odbacivanjima od svoje porodice i društva, (što bi rekli „must have“ dodatak), da bi na kraju ljubav pobedila (jer je širimo ljubav“ oduvek bila maestralno smišljena amortizacija ovih grozota).
To je taj „dajversiti“, multikulturalizam i LGBT agresini narativ na koji mi kao publika više ne smemo da se oglušimo. Dozvoljeno je samo oduševljenje, lažna zatečenost i aplauz. Ukoliko se dogodi da neko ima kritiku, ne daj Bože zamerku, to onda mora se se iznese u „svoja četiri zida“.
Da li danas zaista postoje kakrateristični filmovi kojima se daje ovakav nacionalni prefiks? Možda prosto ne umemo da prepoznamo nešto što bi trebalo da predstavlja „skandinavski film“, koji za cilj treba da nam prenese tragove skandinavske kulture, drame i/ili humora sa tog podneblja?! Ono nam zapravo daje istu dosadnu priču koju imamo u francuskom, nemačkom, švedskom, španskom… i bilo kom drugom evropskom „modernom“ filmu. Dakle, ovaj „virus“ nema nacionalni karakter, već nas globalno maltretira da prihvatamo filmska umeća evropskih modernih režisera, a da u stvari upijamo njihov narativ. Ne znam šta je više potrebno naglastiti, „evropski“ ili „moderni“, jer ono što zvuči pederastije dobija na vrednosti. Izgleda sve kao da je ovo neki novi umetnički pokret koji je izrazito fašističkim metodama, vešto skrivenim, uspeo da plasira ovaj narativ koji je ozbiljno i perfidno zaštićen, te zbog čega strahujemo da nešto suprotno kažemo, a da ne budemo targetirani kao antagonisti.
(autor: Nolic)
Stavovi izneti od strane saradnika, dopisnika i autora ne moraju da se slažu sa stavovima i zastupništvom izdavača. Ovim se izdavač izprveruke.rs ograđuje od bilo kakve povrede prava, grupa ili manjina u autorskim tekstovima.